Mensa - NTC sustav učenja

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

NTC Sustav učenja - Projekt izuzetne vrijednosti

Da bi se shvatila vrijednost ovog projekta potrebno je rasvijetliti neka shvaćanja o inteligenciji i razvoju mišljenja djece, što čini polaznu osnovu Projekta. Praksa u radu sa djecom u obitelji i vrtićima se teško prilagođava novim saznanjima. Nastava je vjekovima veoma tradicionalna, u kojoj dominira pasivnost učenika, inzistiranje na pamćenju i zapostavljanje razvoja mišljenja. Projekt NTC - Sustav učenja pravo je osvježenje za realizaciju pozitivnih ideja o razvoju inteligencije, apstraktnog, stvaralačkog i produktivnog mišljenja. Zato mu treba posvetiti posebnu pažnju.

Inteligencija i razvoj

Ako je inteligencija sposobnost uočavanja veza i odnosa među predmetima, živim bićima i pojavama, ako je ona sposobnost snalaženja u određenim okolnostima, ako nam ona omogućuje da apstraktno i stvaralački mislimo, da uspješno razumijevamo apstraktne pojmove, sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog, sposobnost uspješnog rasuđivanja, da brzo i efikasno učimo i da se ponašamo svrsishodno i racionalno onda je veoma značajno izučavati je i tragati za mogućnostima njenog razvoja. Na razvoj inteligencije utječe nasljeđe i brojni faktori sredine u kojoj odrastamo. Nas interesiraju oni faktori na koje možemo utjecati i one dispozicije koje se nasljeđuju, koje, pod određenim uvjetima možemo razvijati Naučno je dokazano da je tempo razvoja inteligencije najburniji u prvim godinama života. Zbog toga su djeca predškolskog uzrasta veoma prijemčiva za razvoj u ovoj oblasti.

Fiziološka osnova

Dokazano je da se u predškolskom periodu razvija preko 70% sinapsi. Zato je ovaj period najznačajniji za stvaranje osnova za kasniji razvoj dječjih sposobnosti. Istraživanja dokazuju da intelektualne sposobnosti ovise od broja sinapsi u mozgu. Po nekim autorima do pete godine formira se 5o%, do sedme 75% i do dvanaeste godine do 95 sinapsi. Moderna neuropsihologija bavi se proučavanjem biološke podloge različitih psihičkih funkcija (percepcija, pažnja, pamćenje, mašta...). Dokazano je da su odnosi i emocije značajna osnova u procesu učenja, da je svako dijete drugačije i da ga treba drugačije u odgoju tretirati, da je svako dijete sposobno za rast, učenje i napredak i da roditelji trebaju imati aktivnu ulogu u procesu dječjeg razvoja.

Fiziologija pokušava otkriti što se to događa u mozgu, toj „mračnoj kutiji", koja je stoljećima zagonetna i nedovoljno odgonetnuta. Daleko smo od toga da možemo reći da je znanost odgonetnula sve procese koji se odvijaju u ljudskom mozgu, ali na osnovu onog što se do sada o njemu zna moguće je mnogo toga učiniti u odgoju djece.

Znanstveno je dokazano da je genetski potencijal IQ u broju nervnih stanica u mozgu i u količini veza ( sinapsi) među neuronima. Pošto se na broj veza među neuronima i ukupnu količinu mreže neurona u mozgu može obrazovanjem utjecati, a time i na razvoj IQ i mišljenja , posebno stvaralačkog i produktivnog, prirodno je da se traga za načinima kako to učiniti i u koje vrijeme. Dokazano je da je vrijeme do sedme godine najdinamičnije u razvoju mozga i da su povećane mogućnost utjecaja na obogaćivanje veza među neuronima. Prema autoru Projekta „unutar mozga odigrava se borba za dominaciju među neuronima, stvaraju se nove veze između aktivnih neurona i novi komandni putovi, potiče se razvoj važnih centara u mozgu, formira se čitava mreža novih putova". Stimulacijom mozga u procesu rada s djecom omogućuje se povećavanje neuronske mreže, a time i povećanje intelektualnih sposobnosti, IQ i apstraktnog mišljenja. Istraživanja su dokazala da djeca veoma rano mogu razvijati sposobnost apstraktnog mišljenja, da se logičko razmišljanje i brzo rješavanje problema može vježbati u procesu obrazovanja od najranijih dana. Ako je znanost dokazala da do četvrte ili pete godine preko 50% funkcija dječjeg mozga završava sazrijevanje, onda je jasno da bez utjecaja na funkcije mozga u ranom periodu dovodi do zaostajanja djece u razvoju.

Iako je mozak i dalje vrlo velika misterija, neurologija uspijeva rasvijetliti pojedine njegove funkcije. Dugo vremena znanstvenici izučavaju biološke osnove ljudskog intelekta. Pitanje je: Koja to svojstva živčanog sustava posebno mozga) značajno doprinose intelektualnim sposobnostima? Dokazano je da inteligencija i intelektualne sposobnosti ovise od razvijenosti mreže sinapsi među neuronima u mozgu i, što je posebno značajno za pedagoški rad, da je moguće tu mrežu odgojnim obrazovnim radom mijenjati – razvijati. Dobitnik Nobelove nagrade, neurolog Francis Crick piše: „ Vi, vaše radosti i tuga, vaša sjećanja i vaše ambicije, vaš osjećaj osobnog identiteta i slobodne volje, sve je to ustvari ništa doli ponašanje golemog skupa živčanih stanica i uz njih vezanih molekula". To je osnova duhovne inteligencije. Dokazano je da intelektualno sposobniji pojedinci mogu lakše mobilizirati odgovarajuće neuralne centre u mozgu i brže rješavati postavljene zadatke uz manju aktivnost cijelog mozga. Po njima mozak je potrebno svakodnevno vježbati novim i drugačijim zadacima.

Identifikacija darovitih

Već u predškolskom periodu treba identificirati onu djecu koja imaju sposobnost za divergentno mišljenje, koja produciraju nove ideje, daju nova i drugačija rješenja od uobičajenih, koja raspolažu bogatstvom rječnika. Radi se o talentiranoj djeci koja imaju prirodne dispozicije i koje odgojem treba dalje razvijati u različite vrste sposobnosti - opća intelektualna sposobnost, specifične sposobnosti za pojedina znanstvena područja, sposobnost za kreativno i produktivno mišljenje, sposobnost rukovođenja, sposobnosti za pojedina umjetnička područja i psihomotorne sposobnosti. Ako ovakva djeca nemaju potporu i aktivnu angažiranost roditelja, predškolske ustanove, škole i drugih socijalnih činilaca njihove dispozicije se neće razviti, što je ogromna šteta za te pojedince i za društvo u cjelini. Prema rezultatima istraživanja (Roedella, Jacksona i Robinsona ) za razvoj djece, posebno darovitih, veću ulogu imaju aktivno angažiranje roditelja s djecom od njihovog stupnja obrazovanja ili ekonomske moći. „Roditelji koji provode dosta vremena sa svojom djecom, olakšavaju razvoj njihovih interesa, odgovaraju na njihova pitanja i osiguravaju toplinu i podršku njihovim intelektualnim istraživanjima, stimuliraju razvoj dječje darovitosti, bez obzira da li je obitelj siromašna ili bogata, uživa li društveni ugled ili ne". Darovito dijete ima potrebu za ljubavlju i sigurnošću, za novim iskustvom, za postizanjem uspjeha i potrebu za osjećanjem odgovornosti i neovisnosti. U obitelji i predškolskoj ustanovi djecu s tim potrebama treba identificirati i stvarati uvjete da se te potrebe i zadovolje.

Istraživanja su pokazala da oko 20% darovite djece ( sa izuzetno visokim IQ - 160 i većim) imaju emocionalnih i socijalnih problema u ponašanju, što je dvostruko više nego u normalnoj populaciji. Oni su tvrdoglavi, buntovni, teško se prilagođavaju društvenim normama, ne priznaju autoritete, u sukobu su sa okolinom zbog čega često i nisu omiljeni kod odgajatelja i nastavnika. Smatraju ih „prezahtjevnim", "dosadnim" i „agresivnim". Zato u radu sa nadarenima treba imati puno razumijevanja, znanja i vještine da bi se uspjelo. Sa njima treba raditi individualizirano i prilagođavati sadržaje i metode rada njihovim potrebama i mogućnostima.

Da bi se u obitelji njegovala motivacija djeteta, roditelji trebaju iskazivati emotivnu toplinu i samopouzdanje, imati pozitivne stavove prema učenju, obrazovanju i znanju, trebaju biti zainteresirani za uspjeh svoje djece te primjenjivati demokratske metode u odgoju. Roditelji koji sa svojom djecom često vode razgovor, odgovaraju na dječja pitanja, zajedno s djecom tragaju za odgovorima iz različitih izvora, zajedno s djecom čitaju, koji s djecom odlaze u kino, kazalište, izložbe, muzeje, zoološki vrt, sportske priredbe, u prirodu i koji o svemu tome s djecom vode razgovor stvaraju povoljne uvjete za razvoj svakog djeteta, a posebno za razvoj darovitog djeteta. O svemu ovome treba voditi računa i u predškolskoj ustanovi i školi gdje se sistematski, planski, organizirano i stručno radi na odgoju djece i razvoju njihovih prirodnih dispozicija. Da bi se u tome uspjelo neophodno je stvarati uvjete u kojima će djeca osjećati slobodu u samostalnom izražavanju svog mišljenja, u kojima će se zadovoljavati njihova radoznalost, stjecati nova znanja i vještine i pozitivno ocjenjivati divergentna mišljenja i nove ideje.

Jedan od najvažnijih zadataka u razvoju djece je blagovremeno razvijanje njihovih intelektualnih sposobnosti, sposobnosti mišljenja, posebno stvaralačkog. Veoma ja značajno da djeca rano dođu u situaciju da promatraju okolinu, da uspoređuje predmete, živa bića, pojave, da ih analiziraju, da uočavaju sličnosti i razlike među njima, da se bave sintezom, uopćavanjem i slično.

Sve navedene spoznaje autor projekta NTC - Sustav učenja utkao je u koncepciju rada s nadarenom djecom u obitelji i u vrtićima.

Razvoj mišljenja stoljećima je u centru pozornosti

NTC Sustav učenja potencira razvoj mišljenja djece, što je njegova posebna vrijednost. To je stoljetna težnja brojnih filozofa, naučnih radnika, psiholoških škola, teorija i pravaca (Platon, Kvintilijan, Montenj, Komenski, Lok, Disterveg, Keršenštaner, Djuj, Rubinštajn, Ajzek, Verthajmer, Dotran, Dalton–plan, Jena–plan Projekt metoda, Manhajmski sistem, Geštaltistička teorija učenja, Medijaciona psihološka teorija, Moskovska psihološka škola – Vigotcki, Galjperin, Ganjeva, Berlinska škola strukturalizma, Debonov KORT projekt i drugi). Ideal odgoja, po Montenju, je „čovjek koji kritički misli". Ono što se uči mora biti prerađeno osobnim misaonim naporom. Učenik novo znanje treba preraditi, samostalno prosuditi i zaključiti, učeno provjeravati u praksi, o svemu kritički misliti. Po Distervegu „dobar učitelj učenike uči kako istinu naći" . Djuj traži da učenici u procesu učenja samostalno promatraju, istražuju, zaključuju i stvaraju. Treba iskoristiti prirodne nagone djece – društveni nagon, nagon za gradnju i nagon za istraživanje. Ajzek se protivi nastavi u kojoj učenici pasivno slušaju. Po Verthajmeru rješavanje problema u nastavi omogućuje uspješan razvoj produktivnog mišljenja učenika. Geštaltistička teorija učenja potencira učenje putem uviđanja i razumijevanja unutarnje strukture gradiva, uočavanje veza i odnosa između poznatog i nepoznatog. U problemskoj nastavi i nastavi putem otkrivanja učenici treba sami promatrati, analizirati, komparirati, sintetizirati, zaključivati, generalizirati, definirati i rješavati probleme. Prema Moskovskoj psihološkoj školi učenja u razvoju djece presudnu ulogu ima nastava i obrazovanje, a ne biološki faktori, kako su to mislili predstavnici Ženevske psihološke škole. Nastava potiče biološki razvoj. Bez učenja nema uspješnog razvoja. Vigotski smatra da je na mlađem školskom uzrastu djece moguće ostvarivati intenzivni razvoj mišljenja. Po njemu nastava treba ići ispred prirodnog razvoja i poticati ga. Već u prvom i drugom razredu osnovne škole učenici mogu rješavati i složene matematičke odnose. Oni su sposobni apstraktno misliti. Davidov potencira razvoj teorijskog, ali i empirijskog mišljenja djece uz njihovu aktivnu misaonu aktivnost. Zankov i Davidov su eksperimentalno dokazali da je pravilnom organizacijom nastave moguće većinu učenika osposobiti za stvaralački i istraživački rad. Uvjet je da u nastavi često uspoređuju, da koriste analogiju, mijenjaju, preinačuju, da postavljaju hipoteze, rješavaju probleme, da konkretiziraju i navode nove primjere, da spoznano primjenjuju, da pitaju. Galjperin traži maksimalni intelektualni napor učenika pri učenju. Ganjeva potencira da u nastavi učenici samostalno dolaze do otkrića, da naučne činjenice klasificiraju u određene kategorije i da ih misaono prerađuju. Berlinska škola strukturalizma potencira intelektualni i istraživački rad učenika. Prema Bruneru cilj nastave je osamostaljivanje učenika i njegovo osposobljavanje za samostalno rješavanje problema. Po njemu učenici različitih uzrasta se mogu poučavati u svemu. Sve ovisi od načina poučavanja. Miler smatra da se sposobnost logičkog mišljenja može vježbanjem razvijati u veoma ranom uzrastu. Debono u KoRT projektu smatra osnovnim problemom kako naučiti djecu misliti. Mišljenje je vještina koja se može naučiti, kao svaka druga. Predlaže da se u škole uvede poseban nastavni predmet za razvoj mišljenja. Tofler ističe da će strojevi uspješno rješavati rutinske zadatke, a čovjek sve više intelektualne i stvaralačke.

Istraživanja pokazuju da je mišljenje moguće planski i organizirano obrazovanjem razvijati. Ajzeks zaključuje da se sve mentalne radnje, neophodne za formalno zaključivanje , ispoljavaju prije nego što dijete napusti vrtić, kada njegovo mentalno doba iznosi oko sedam godina, ako ne i ranije. Po njegovom mišljenju djeca u vrtiću mogu rješavati probleme pod uvjetom da su im oni prilagođeni. Papi je eksperimentalno dokazao da djeca sa šest godina mogu uspješno usvajati apstraktne matematičke probleme.

Najviši stupanj mišljenja je stvaralačko mišljenje. Odlike su mu: originalnost, dolaženje do nečeg novog, neobičnog i osobitog. Podrazumijeva otkrivanje originalnog puta, metoda ili postupka kojima se dolazi do rješenja. Daju se nove ideje, rješenja i odgovori. Učenik koji posjeduje stvaralačko mišljenje u stanju je drugačije organizirati gradivo, na nov način ga tumačiti, mijenjati značenja i smisao termina i pojmova , uviđati nove funkcije postojećih elemenata za rješavanje problema.

Brojna empirijska istraživanja pokazala su da misaono aktiviranje učenika, prema R. Ničkoviću , doprinosi povećanju kvantuma znanja, trajnosti stečenih znanja, većoj primjenljivosti stečenih znanja, uspješnijem učenju pomoću transfera, umanjivanju grešaka u mišljenju, boljem poimanju suštine i zakonitosti – uzroka i posljedica, većoj osposobljenosti za samostalni rad i učenje, razvoju kritičkog i stvaralačkog mišljenja i djelanja, fleksibilnosti i fluentnosti mišljenja, razvoju istraživačkog duha, motiviranosti učenika, živahnosti nastavne atmosfere, upornosti u traganju za racionalnim putovima rješenja, stvaranju zadovoljstva zbog uspješnog rješavanja problema i slično.

Dr Ranko Rajović je u ovom projektu NTC - Sustav učenja navedena teorijska saznanja operacionalizirao i omogućio njihovu suvremenu realizaciju u odgoju djece u obitelji, vrtićima i školi. Zbog toga je njegova izuzetna vrijednost.

Teorija i praksa

Manji ili veće raskorak između teorije i prakse nije samo specifičnost za odnos između pedagoških nauka i obrazovne prakse, nego je on, kao neka zakonitost, stalni pratilac odnosa teorijskih saznanja i u drugim naukama i njihove primjene. Zato se i traga za odgovorima na pitanje : Što učiniti da se obrazovni i odgojni rad odvija i usavršava u skladu sa pozitivnim teorijskim saznanjima, a da obrazovna i odgoja praksa bude stalno izvorište i inspiracija novih teorijskih saznanja i dalje unapređenje te teorije? Teorija i praksa trebaju biti u dijalektičkom jedinstvu, uzajamnoj uvjetovanosti i povezanosti. Obrazovna praksa treba biti kriterij istine teorijskih saznanja u područjima pedagoških, psiholoških, filozofskih, socioloških, bioloških i drugih znanosti. Uzroci raskoraka između teorije različitih znanosti i obrazovne prakse su brojni. Navodimo samo neke: Teškoće u transferu teorije u praksu; ozbiljne slabosti u obrazovanju nastavnika; na nastavničkim fakultetima sporo se premošćuje jaz između pedagoške teorije i obrazovne prakse; zapostavljenost ozbiljnije reforme obrazovnog rada; slabosti u usavršavanju odgajatelja i nastavnika; zapostavljenost rada sa roditeljima; nedovoljna motivacija odgajatelja i nastavnika da prate teoriju i da je stvaralački primjenjuju u osobnoj praksi; nedovoljna opremljenost škola i fakulteta i slično. Brojni problemi suvremenog obrazovnog rada teorijski su vrlo dobro razrađeni – teorije učenja na primjer neke od tih ideja su i eksperimentalno provjeravane i u našim uvjetima, međutim, obrazovna praksa je ostala tradicionalna.

Ukoliko se primjenljiva teorijska saznanja ne ostvaruju u praksi, onda i ona gube svoj značaj i vrijednost. Do sada se pokazalo da je obrazovni sustav najtvrdokorniji na promjene i da dugo vremena zadržava tradicionalni obrazovni rad. Teorijski je na primjer vrlo dobro razrađena programirana nastava, ali nikada nije afirmirana u našim školama jer nije bilo uspješnog povezivanja te teorije i nastavne prakse. Tako je to s problemskom nastavom, nastavom putem otkrivanja, nastavom putem kompjutera. Bez dobrih softvera nemoguće je organizirati uspješnu nastavu uz pomoć kompjutera. Bez dobrih udžbenika i priručnika nema uspješne problemske i nastave putem otkrivanja.

NTC - Sustav učenja uzor je povezivanja teorije i prakse

NTC - Sustav učenja (Nikola Tesla centar – Odsjek Mense za darovite), čiji je autor dr. Ranko Rajović stvorio je sistem učenja zasnovan na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih nauka, posebno pedagoških – porodične pedagogije, didaktike i metodika za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Ovaj sistem učenja je operacionalizacija tih teorijskih saznanja. To je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Radi se o novom pristupu učenja, u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i do detalja razrađen, primjenljiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove ka povećanju IQ, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se značaj obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC - Sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada sa djecom. Našoj obrazovnoj praksi u obitelji, predškolskim i školskim ustanovama upravo je to nedostalo.

Ranko Rajović uspio je operacionalizirati naučne spoznaje o razvoju inteligencije putem povećanja broja neurona u mozgu. Tako je nastao Projekt NTC - Sustav učenja i rada s djecom predškolskog uzrasta s namjerom da se ubrza razvoj inteligencije i stvaralačkog mišljenja, da se u tom procesu otkrivaju talenti i ubrza njihov razvoj.

Brojni konkretni zadaci rada roditelja s djecom, odgajatelja i nastavnika omogućuju uspješniji odgoj i obrazovanje djece u obitelji, predškolskim ustanovama i u školi.

Posebna vrijednost Projekta NTC - Sustava učenja je i u tome što je autor napisao i Metodički priručnik za roditelje ( NTC Sustav učenja, I dio, Predškolski uzrast, IQ djeteta briga roditelja). U njemu su obuhvaćena tri osnovna područja: 1. Dodatna stimulacija razvoja sinapsi – vježbe za motoriku, grafomotoriku i akomodaciju oka. 2. Stimulacija razvoja asocijativnog razmišljanja – apstrahiranje, vizualizacija, apstraktna klasifikacija i serijacija, asocijacije i muzika. 3. Stimulacija razvoja funkcionalnog razmišljanja - zagonetne priče, zagonetna pitanja, konvergentno razmišljanje, stimulativna pitanja i divergentno razmišljanje. U svakom području date su konkretne upute sa zadacima kako raditi sa djecom predškolskog uzrasta. Vodilo se računa da pojedine vježbe na konkretnim zadacima utječu na fizički, a druge vježbe na mentalni razvoj djece. Nudi se organizacija motoričkih i grafomotoričkih vježbi, učenje simbola, apstraktnih pojmova i njihova vizualizacija, serijacija i klasifikacija, povezivanje i pamćenje tehnikama asocijacija. Vježbe su prilagođene različitim uzrastima djece ( 3-4, 4-5 i 5-6 godina) . Autor nudi brojne korisne i poučne savjete za svakodnevni rad sa djecom ( zastave pojedinih zemalja, marke automobila, saobraćajni znaci, poticanje kreativnog razmišljanja, razvoj mašte, zaključivanja. Odgajateljima se nude primjeri grafomotoričkih vježbi, igre memorije, zagonetna pitanja i slično.

Autor je napisao i Metodički priručnik za odgajatelje. Uz konstataciju da djeca predškolskog uzrasta mogu prepoznati „desetine različitih simbola ili samostalno naučiti slova prije pete godine i tako nam jasno daje znak da je spremno za početak složenih formi učenja". Odgajateljima se preporučuje da sa djecom vježbaju koordinaciju pokreta i motorike i vježbe kojima se stimulira mentalni razvoj, brzina razmišljanja i zaključivanja. Odgajatelji u suradnji s roditeljima mogu puno učiniti na razvoju bioloških potencijala djece. Bitno je omogućiti djetetu da kroz igru (rotacija oko svoje osi, skakanje, preskakanje, puzanje, boravak u prirodi, igre koje razvijaju misaone procese) razvija sinapse u mozgu.

Autor postavlja pitanje: Da li je rana stimulacija važna za razvoj intelektualnih sposobnosti, ukoliko već znamo da je važno za motoričke, govorne grafomorfološke i muzičke sposobnosti? Odgovor je potvrdan, uz napomenu da obitelj i vrtić u tome imaju presudnu ulogu.

Metodika za odgajatelje je vrlo konkretna i inspirativna za stvaralački rad odgajatelja. Područja rada su identična kao u Priručniku za roditelje, s tom razlikom što su zadaci drugačiji i metodički obrađeni za potrebe rada odgajatelja u vrtićima.

Metodika je zasnovana na principima: suvremenog treninga, postupnog opterećenja, ponavljanja, svjesnosti, očiglednosti, svestranosti i princip odgojne usmjerenosti. Dobro su objašnjene i primijenjene metode rada, kao što su: sintetička ili cjelovita metoda, analitička ili razdjelna metoda i kompleksna metoda ili kombinacija prve dvije. Date su konkretne upute kako treba organizirati sat sa djecom i na kojim sadržajima raditi sa djecom od 3 – 5 i od 5 – 7 godina. Neki primjeri su dati i za rad sa djecom školskog uzrasta od 7 – 9 godina ( zagonetne priče, zagonetna i problemska pitanja), što je dobro, jer se ovaj sistem postepeno prilagođava za rad sa školskom djecom u razrednoj nastavi.

Ako bi se uspješno realizirao ovaj program u obitelji i vrtiću onda bi djeca i u fizičkom i u mentalnom razvoju bila daleko spremnija za školu.

Posebnu vrijednost imaju didaktički materijali namijenjeni svakom djetetu. Korištenjem ovih materijala u igri potiče se razvoj mišljenja i inteligencije djece. Ako roditelji postanu svjesni da i od njih ovisi razvoj IQ njihove djece onda će imati više motiva da sa djecom rade po programu NTC - Sustav učenja .

Realizacijom NTS – Sistema učenja u obitelji i predškolskim ustanovama nametnut će se potreba za preispitivanjem programa i koncepcije rada sa učenicima osnovne škole, posebno onih u razrednoj nastavi. Većina djece će znati slova, imat će relativno razvijene sposobnosti za pisanje i čitanje, za apstraktno i konkretno mišljenje, za kreativnost i stvaralaštvo.

Ovaj program svesrdno preporučujem roditeljima, odgajateljima, učiteljima, kao i studentima na učiteljskim fakultetima, akademijama za odgajatelje, savjetnicima za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje.