Mensa - NTC sustav učenja

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova

PONAVLJANJE NIJE MAJKA ZNANJA

Djeca uče korisne stvari, ali je problem u tome što se traži da ih uče na reproduktivan način koji nije fiziološki. Ako vi mozak tjerate da reproducira, on gubi sposobnost povezivanja, kaže dr. Rajović

RankoU vrtićima tri hrvatska grada – Dubrovnika, Rijeke i Zagreba – nedavno je u obliku pilot projekta počela primjena NTC sustava učenja. Riječ je o metodi koja povezujući saznanja medicine i pedagogije pomaže povećanju intelektualnih sposobnosti djece i to na temeljnoj, biološkoj razini, podizanju razine funkcionalnog znanja te zaštiti darovitosti.

POTENCIJAL

NTC sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje

Tako kaže njezin utemeljitelj dr. Ranko Rajović koji je krajem listopada na svjetskom kongresu Mense održanom na Novom Zelandu izabran za predsjednika Odbora za darovitu djecu Mense Intenational. Rajović je osnivač Mense Srbije, ali i Slovenije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine, a pomogao je i njezinu formiranju u Makedoniji, Ukrajini i Rusiji. Živi i radi na relaciji između Novog Sada i Ljubljane, a darovitost najmlađih predmet je njegova bavljenja već niz godina. Otkad je napustio druga zanimanja to mu je i glavna profesionalna preokupacija. Prije toga radio je kao liječnik, specijalist interne medicine, a bavio se i istraživanjima iz neuroendokrinologije.
– Taj posao sam napustio prije osam godina jer je u Srbiji teško živjeti s liječničkim plaćama, a supruga s kojom imam četvero djece također je liječnica koja se bavi ginekološkom onkologijom. Postao sam ekspert za zdravu hranu u jednoj austrijskoj firmi i intenzivnije se posvetio NTC programu. No kako se njegova primjena počela širiti, to mi je postalo i glavno zanimanje – kaže Rajović s kojim smo razgovarali za nedavnog boravka u Rijeci, gdje je držao seminar za odgojitelje.
NTC program (Nurture of Talented Children) u Hrvatskoj se provodi pod okriljem Hrvatske Mense, koja je nedavno objavila i hrvatsko izdanje Rajovićeve knjige »IQ djeteta – briga roditelja«.

Djeca EU ispod prosjeka istočne Azije

Dijete kojem roditelji kupuju previše igračaka ne zna se igrati

Velika zamka za djecu su roditelji koji djetetu kupuju previše igračaka. Dijete koje ima previše igračaka ne zna se igrati. Nezadovoljno je i samo traži nove igračke, a kad ih dobije s njima se igra jedan dan i zaboravi ih.
Vezano za naš program, spomenuo bih samo jednu igru koju smo mi roditelji zanemarili i pokvarili, a to su špekule. Na žalost, danas gotovo i ne vidim da se djeca igraju špekulama, iako je to jedna od najboljih igara za njih. Kad se dijete od 6 ili 7 godina krene igrati s prijateljima, on u desnom džepu ima 6 komada. Zna da ima 4 crvene, jednu plavu i jednu žutu špigulu. Ono ih ne gleda. Isto tako zna da u lijevom džepu ima dvije velike, a jedna velika vrijedi kao tri male. Zna da ima ukupno 12 komada. I kad igra, ako izgubi jednu ili dvije, dijete je očajno. Ono gleda da za jednu veliku vrati svoje tri male.
Dakle, čitavo vrijeme igre dijete ima ono što se zove apstraktna klasifikacija i apstraktna serijacija. I još ima igru koja nije na ruku nego na trokut. Ono mora podići ruku da bi gađalo špekule koje su u trokutu, preko protivničkih. Tako i ne znajući usvaja geometrijske oblike i pojmove. Gdje je zamka? Pa, roditelji!
Čuju da su špekule dobre pa mu kupe pedeset komada. A onda za vikend dođu baka i djed i kupe mu još sto špekula, a dijete, jadno, nije to ni tražilo. Uskoro ima kantu s 300 komada, a tu više klasifikacije i serijacije nema. Isto je sa skupljanjem sličica ili sa skupljanjem salveta kod djevojčica. Dok god dijete ima u glavi koliko ih ima, dok zna kad je koju dobio i kako izgledaju, to je dobro. Kad ima gomilu, kad o tome ne razmišlja, napravili smo grešku.

Koliko dugo postoji NTC sustav učenja, na kojim se saznanjima temelji i što vas je potaklo da ga razvijete?
– NTC program postoji već šest godina, a od prije tri godine smo ga počeli službeno primjenjivati. Temelji se na novijim otkrićima iz neuroznanosti – neurofiziologije, neuroanatomije, neuroendokrinologije – koja nemaju svoju praktičnu primjenu u praksi, ali su veoma značajna i mogu puno pomoći u prevenciji nekih problema koji otežavaju normalan proces školovanja, a s kojima se sve češće susrećemo, kao što su poremećaj čitanja, poremećaj govora, poremećaj pisanja...
Jedan od važnih momenata bila je studija prof. Hennona sa Shefield univerziteta u Velikoj Britaniji koja se bavila upravo pitanjem zbog čega neuroznanstvenici nemaju gotovo nikakvog udjela u sastavljanju školskih programa i da se to mora promijeniti. Ali nije pisao o tome kako se to može promijeniti.
Naš program je jedan od novijih koji se bave upravo tom problematikom, a razvijamo ga sa željom da pomognemo našoj djeci jer su rezultati naše djece na međunarodnim testovima znanja ispod EU prosjeka. Koliko je ovo značajno može se videti iz činjenice da je EU ispod prosjeka istočne Azije (Japan, Južna Koreja, Singapur, Tajvan, Hong Kong, Kina) i da je EU donijela odluku da je funkcionalno znanje prioritet obrazovnog sustava EU. Ako je to prioritet za EU, a mi s područja bivše Jugoslavije smo ispod njihovog prosjeka, onda to za nas mora biti dvostruki prioritet. Jer, od funkcionalnog, upotrebnog znanja, zavisi bruto nacionalni dohodak. Bogatstvo jedne države izravno ovisi o tome. Dijete koje se danas obrazuje dat će svoj rezultat za 20 godina i zamislite koliko će odskočiti ako je dobro stimulirano za razliku od onog koje takvu stimulaciju ne prima.

Neka djeca skaču i vrte se

U svojoj knjizi »IQ djeteta – briga roditelja« naglašavate da odgovornost za intelektalni razvoj djeteta prvenstveno stoji na roditeljima, a ključno razdoblje u kojem se unutar mozga formira osnova za taj razvoj je ono do sedme godine života. Što se zapravo događa u tom razdoblju i u kojoj su mjeri roditelji svjesni svoje odgovornosti?
– Roditelji jesu svjesni svoje odgovornosti, ali ne znaju kako pomoći djetetu. Često iz najbolje namjere rade velike greške, koje se kasnije ne mogu popraviti. Bezazlene igre kao što je skakanje, okretanje u krug ili hodanje po rubnjacima često zabranjujemo, iako se danas zna da to dijete radi instiktivno – jer na taj način dodatno stimulira razvoj sinapsi (osnovne neuronske veze), a dokazano je da od broja tih osnovnih neuronskih veza zavisi ukupna inteligencija. U prirodi je djeteta do sedme godine, pa i kasnije, da skače, da se penje, provlači, vrti i prevrće, da ispituje ravnotežu kroz granične položaje. Samo što su nekad djeca to radila u prirodi, a danas skaču po foteljama i penju se po policama umjesto po drveću.
Kad vide dijete koje sjedi u fotelji i ljulja se, lupajući glavom u naslon, jer mu je dosadno, mnogi će roditelji to pokušati spriječiti. Misle da to nije u redu, a zapravo dijete u tom trenu ispred sebe zamišlja neku nevidljivu liniju i odbija se da bi je doseglo. Kad mu dosadi, ono pomakne liniju i počne udarati još jače da bi joj se približilo. U tom trenu aktivni su svi mišići, od malih prstiju na nogama do vratnih mišića. Tu kontrolu radi mozak i to je dodatna stimulacija. Isto je s djetetom koje se vrti u krug dok ne padne, a mi mu ne damo. Neki roditelji čak misle da će poremetiti nešto u mozgu kad se puno vrti u jednu stranu pa ga oni odvrte na drugu, što je greška.
Rotacija oko svoje osi jedan je od najkompliciranijih pokreta u prostoru i dijete instinktivno radi ono što je mu je potrebno. Ono tim vježbama razvija svoje sinapse, a upravo je razdoblje do sedme godine vrijeme najintenzivnijeg razvoja mozga. Ako u tom razdoblju dijete nema te igre, razvit će manji broj sinapsi u pojedinim regijama mozga, a taj manji broj sinapsi će se pokazati kao problem kad krene u školu. Zato djeci treba široka stimulacija, a to je najbolje kroz one zaboravljene dječje igre koje uključuju vježbe trčanja, preskakanja, provlačenja, boravak u prirodi ...

Riječka prednost bilingvizma koju treba iskoristiti

Postoji čitav niz aktivnosti kojima možemo stimulirati intelektualni razvoj djece, ali ih na žalost ne znamo prepoznati. Primjerice, mnoga djeca već s 3 godine prepoznaju marke automobila na ulici. Muško dijete može prepoznati 50 marki i mi smo svi ponosni, a ne znamo to iskoristiti da ih uvedemo u viši nivo razmišljanja. Takve simbole, kao i zastave, oznake različitih tvrtki i sportskih klubova možemo dati djeci da crtaju, pogađaju, opisuju, uspoređuju, povezuju simbole s određenim državama... Međunarodne oznake na automobilima mogu im pomoći prepoznavati slova i povezivati ih sa zemljom iz kojih dolaze, a sve u običnoj šetnji ulicom. Na razvoj inteligencije izuzetno povoljno utječe i bilingvalna sredina, a to je prednost koju Rijeka ima. Bilo bi je dobro prepoznati i iskoristiti za dobrobit djece, stvarajući mješovite jezične grupe u vrtićima i školama.

Televiziju, kompjutor i videoigrice dovodite u izravnu vezu s čitavim nizom premećaja koji su sve prisutniji kod djece, poput disgrafije, disleksije, poremećaja govora, ponašanja, koncentracije...
– Na žalost, roditelji često još više griješe kada dijete koje želi skakati, trčati, penjati se po drveću, zatvore u njegovu sobu i kupe mu TV ili kompjutor. To je djetetu zanimljivo i ono može provesti po 2-3 sata gledajući TV ili igrajući neku videoigricu, ali to nije fiziološka aktivnost, a posebno ne u prvih 5-7 godina života kada se mozak najviše razvija. Postoje istraživanja koja ukazuju na izravnu štetu koju to ostavlja na intelektualni razvoj djeteta. Primjerice, pokazalo se da u gotovo svim oblicima poremećaja pažnje i problema s koncentracijom postoji problem s akomodacijom oka. Taj fiziološki proces razvija se brzim pokretima oka, praćenjem predmeta, trčanjem i preskakanjem prepreka. Aktivnosti poput igara loptom upravo idealno pogoduju njegovu razvoju, dok se gledanjem u ekran taj razvoj zapostavlja.
Naravno, ne treba biti radikalan i stvari primjenjivati doslovno pa djeci onemogućiti svaki doticaj s televizorom i kompjutorom. To su veoma korisne stvari i dijete uz njihovu pomoć može puno naučiti, ako gleda obrazovne emisije ili rješava logičke igrice, primjerice. Samo je pitanje koliko. Je li to jedan sat ili su to tri sata dnevno.

Reproduktivno obrazovanje štetno

Ja ne znam postaviti preciznu granicu, ali u nekim zemljama istraživanja su pokazala da djeca radnim danima provode od 3 do 5 sati pred televizorom, a vikendom 6 i 8 sati. To je sigurno opasno, kao što i najbolji lijek u velikim dozama postaje otrov. Mi djetetu na taj način oduzimamo vrijeme koje treba provesti u igri s prijateljima, u šumi, u parku, s lego kockicama, s roditeljima, u priči, u razgovoru. To vrijeme je nenadoknadivo i to je najveći problem televizije i suvremene tehnologije.
Vezano za to zanimljiv je i podatak da IQ, koji je posljednjih 50-60 godina konstantno rastao u populaciji, sada po prvi put počinje padati. Ne zna se razlog, no vjerojatno je problem u pogrešnoj stimulaciji. Izgleda da je nastupio trenutak kad počinjemo plaćati porez tehnološkom napretku.
Vrlo ste kritični prema postojećem sustavu obrazovanja i tvrdite da djeca, koja se u pravilu vesele polasku u školu, do trećeg razreda imaju sve izglede da postanu frustrirana, pa i bolesna. Zbog čega?
– To zapravo nije kritika obrazovnog sustava, već samo načina učenja. Ne dovodim u pitanje gradivo i programe, jer djeca uče korisne stvari, ali je problem što se traži da ih uče na reproduktivan način koji nije fiziološki. Tome se protivim.
Upravo zbog toga često govorim da dijete doživljava stres kad krene u školu i počne odgovarati prve lekcije, definicije i pjesmice, jer se sve uči napamet. Već negdje u trećem razredu, kad te pjesme postaju malo veće, dijete prije odgovaranja razvija tahikardiju. Radili smo iistraživanje u dvije novosadske škole i ustanovili da je broj otkucaja srca kod djece od 120 do 140 u minuti. Ako dijete u stanju mirovanja ima 140 otkucaja, a normalno je 60 do 90, onda to nešto kazuje. Dijete u vratu osjeća lupanje karotidnih arterija, znoje mu se dlanovi. To su simptomi akutnog stresa, jako neugodni. Svaka odrasla osoba može se zamisliti u takvoj situaciji. I ako se nama to dogodi, počinjemo izbjegavati takve situacije da nam se ne ponovi taj neugodan osjećaj. Ali dijete školu ne može izbjeći i počinje ju poistovjećivati s tim osjećajem. Ono ne zna da se to zove akutni stres, ali počinje razvijati otpor prema učiteljici i školi koja postaje noćna mora umjesto da bude lijepo mjesto gdje djeca nešto novo nauče.

STRES

Dijete doživljava stres kad krene u školu i počne odgovarati prve lekcije, definicije i pjesmice, jer se sve uči napamet. Već negdje u trećem razredu, kad te pjesme postaju malo veće, dijete prije odgovaranja razvija tahikardiju

Takva vrsta stresa dolazi upravo zbog reproduktivnog načina učenja. Dijete mora nešto ponoviti pet, deset ili petnaest puta da bi to memoriralo, ali se na taj način naučeno gradivo brzo zaboravlja i dijete je u stresu jer je svjesno da mu stalno izmiče neki stih ili dio definicije. A normalno je da mu izmiče, jer je dokazano da ono što smo naučili danas, istoga dana možemo ponoviti 80 posto. Već drugog dana smo na 45 posto, a poslije sedam dana na 10 posto. Dakle, postavlja se pitanje što smo uopće učili kad znamo samo toliko. Da bi se ta linija na grafikonu zaboravljanja podigla na 50 posto, jedina strategija u obrazovnom sustavu Europe bila je – ponavljanje. Svima nam je znana krilatica »Repetitio est mater studiorum«. No ako vi mozak tjerate da reproducira, on gubi sposobnost povezivanja.

Kako do upotrebnog znanja

Kakvu alternativu vi nudite?
– NTC sustavom pokušali smo način učenja malo preokrenuti, na način koji je bliži fiziologiji. Zanimalo nas je možemo li asocijativne zone koje čine 30 posto mozga svjesno uključiti u proces učenja i rezultati su iznad svih očekivanja.
Svima su nam poznate situacije kad nas neki miris podsjeti na neki događaj. Ako smo određeno vrijeme proveli u bakinoj kuhinji okruženi ugodnim mirisima kolača, naš mozak će na nas i poslije mnogo godina, kad taj isti miris opet osjetimo, iste milisekunde vratiti u bakinu kuhinju. To je jedan od dokaza da mozak pamti sve, samo mi to ne možemo svjesno koristiti. Međutim, ako tekst i reproduktivno učenje pretočimo u slike i asocijacije, onda to funkcionira.
Dakle, prva NTC faza je razvoj sinapsi o kojima zavisi razvoj intelektualnih sposobnosti, a druga učenje putem slika i asocijacija, kao i razvoj logičkog razmišljanja koji se također može poticati.
To je posebna vrijednost programa te ga zbog toga najviše i traže već u 20 država širom svijeta, a primjenjuje se u 14 zemalja – u nekima odlukom ministarstva obrazovanja, u nekima na pedagoškim fakultetima, a u nekima je u fazi pilot istraživanja.
Možemo li za ilustraciju navesti neke od primjera koji potiču razvoj takvog razmišljanja. U vašoj knjizi »IQ djeteta – briga roditelja « nailazimo na čitav niz stimulativnih pitalica.
– Radi se o tome da kod djece umjesto memoriranja i reproduciranja potičemo razmišljanje koji će ih navesti da putem svog prethodnog znanja dođu do odgovora. To je upotrebno znanje.
Na primjer, dijete nikad ne bismo trebali direktno pitati koja životinja crno bijele boje sliči na konja. Mnogo je bolje pitati preko koje životinje prijeđe najveći broj pješaka. Isto tako ne treba pitati koje povrće mama sjecka u kuhinji kad joj idu suze na oči. Ali dobro je pitati zašto mami idu suze na oči kad sprema gulaš. Na taj način možemo formulirati i svako pitanje vezano uz nastavno gradivo.

Mali azijati u prednosti

Zbog čega baš azijski dio svijeta pokazuje najbolji uspjeh na testovima funkcionalnog znanja?
– To je velika priča. Jako puno znanstvenika bavilo se tim pitanjem i istraživalo gdje je prednost. Jesu li to bolje škole, bolji uvjeti, bolji nastavni kadar. Nisu. Izgleda da je prednost u ranoj stimulaciji. Oni razdoblje od 3 do 7 godine koriste za ranu stimulaciju svoje djece, a jedan od načina je učenje njihovog simboličkog pisma. Djeca u Japanu i Kini već s tri godine počinju učiti svoja slova i neki znanstvenici u Europi čak ih žale zbog toga, no vrlo je vjerojatno da njihova djeca dodatno formiraju sinapse za apstraktno razmišljanje upravo zbog učenja tih simbola.
Igre-prstimaNadalje, oni jedu štapićima i za razliku od naše djece imaju vrlo dobro razvijenu grafomotoriku. Na Harvardu su utvrdili da 14 posto sinapsi pripada prstima. Ako znamo da intelektualne sposobnosti zavise od broja sinapsi, a prsti formiraju najviše sinapsi, onda znači da naša grafomotorika ima utjecaj na naše intelektualne sposobnosti.
Na žalost, djeca u Europi tu jako zaostaju. Petogodišnjaci ne mogu podignuti četvrti prst kad ispruže dlan na ravnu podlogu. Radili smo istraživanja u Rijeci i Zagrebu koja su pokazala da 40 do 60 posto djece u dobi od 5 godina to ne može. To je prvi znak nedostatnog broja sinapsi, a problem je u tome što djeca nemaju gotovo nikakve igre s prstima. Dijete koje sjedi pred kompjutorom i igra igrice, stalno drži "miša" u istom položaju, prsti mu ne rade. Ako dopustimo da mu to i gledanje televizije postane glavna zanimacija, formirat će manji broj sinapsi, čime je izravno oštećeno.

Problem darovite djece

NTC program pomaže i ranoj detekciji darovite djece. Na koji način se manifestira darovitost i na koji bi je način trebalo pratiti, njegovati i poticati.
– Darovitu djecu prepoznajemo po više karakteristika. Obično su to djeca koja vrlo rano razvijaju jezičnu spretnost, koja su vrlo radoznala, rano pokazuju interes za vrijeme i datume, rano otkrivaju uzroke i posljedice, zanimaju ih knjige i teže enciklopedijskom znanju u dječjem uzrastu. Vrlo često su duhoviti, ali im to zna i smetati, jer postoje učitelji koji će zbog toga djecu i kazniti, kao što će ih zbog brojnih pitanja smatrati napornim.
Darovita djeca vole čak postaviti pitanje za koje znaju da učitelj nema pojma. Na taj način proizvode i neugodne situacije. Učitelji ih ne vole i često blokiraju njihov razvoj, jer ne shvaćaju darovitost, a čak ako i imaju razumijevanja, često za njih nemaju vremena, i dok se posvete lošijim učenicima koji teško prelaze gradivo, darovito dijete ostaje zapostavljeno. Pa čak i ondje gdje postoje radionice za darovite, s njima se ne radi dobro. U pravilu se sve svodi na rješavanje logičkih zadataka, ali bez stimulacije divergentnog, lateralnog razmišljanja. Na žalost, darovita djeca su jako zanemarena.

DAROVITA DJECA

Darovita djeca su jako zanemarena. Učitelji ih ne vole, među vršnjacima nisu omiljeni, a oni su ljudi na kojima počiva razvoj svake države

Mensina istraživanja u više zemalja pokazala su da od 20-oro darovite djece na njih tisuću, na kraju obrazovnog procesa ostaje samo troje. Kroz razne centre i ljetne škole, svi cijelo vrijeme rade s to troje djece, a ja to stalno kritiziram jer toj djeci pomoć više ne treba. Za mene je pravo pitanje gdje je nestalo onih 17.
Suština našeg programa je da ih navrijeme otkrijemo i stimuliramo. Sva darovita djeca ne moraju imati sve tipične karakteristike, ali ako se dobro snalaze u programu i brzo povezuju, kroz praćenje njihova napretka vrlo brzo možemo izvući zaključak o darovitosti, a onda im ponuditi i potrebnu stimulaciju.
NTC program pruža stimulaciju svakom djetetu, a posebno darovitom. On svoj djeci zapravo omogućuje da se razviju adekvatno svojim mogućnostima. U dosta škola učitelji nam kažu da prvi put otkako rade imaju mogućnost da se svakom djetetu posvete jednako, upravo zahvaljujući ovom programu. Svako dijete odabere koliko može, netko napreduje sporije, netko brže, ali svatko prijeđe onaj minimum gradiva i svako dijete poslije sata može ponoviti lekciju. Učiteljice kažu da po prvi put čak i hiperaktivna djeca s problemom pažnje nemaju problema s ponavljanjem.

Finska nam može biti uzor

IQ_djeteta_-_briga_roditeljaNaravno, takav pristup iziskuje poseban angažman učitelja, za što uvijek ne postoji spremnost, što vidimo i na našim seminarima. Ako želimo suštinske promjene, tada su i na tom planu potrebne promjene, jer na našim je prostorima u tome zvanju još uvijek prisutna negativna selekcija. U tom smislu uzor nam može biti Finska, koja se jedina u Europi može pohvaliti funkcionalno razmišljajućim naraštajima, ali ondje je učiteljsko zanimanje na visokoj cijeni i tko želi učiti djecu mora biti magistar.
Darovitu djecu također možemo smatrati djecom s posebnim potrebama?
– Daroviti jesu djeca s posebnim potrebama. Oni uče brže i na drukčiji način od vršnjaka, među kojima u pravilu nisu omiljeni zbog neuobičajenih interesa. Oni su osjetljiviji od prosječne populacije, imaju više emocionalnih problema, rano počinju sumnjati u autoritete i jasnije uočavaju nedosljednost i nekompetentnost roditelja i učitelja. Jako su osjetljivi na nepravdu i zlostavljanje i ako kod učiteljice primijete takvo ponašanje, koje ne mora biti iskazano prema njima, već prema bilo kojem djetetu – izgubit će povjerenje i interes za suradnju, što znači da neće razviti svoje sposobnosti, a i dalje su genijalni.
Frustrirani zbog nezadovoljenja svojih socijalnih i intelektualnih potreba, oni su i rizična skupina za kasnija asocijalna i devijantna ponašanja. Vrhunski kriminalci imaju često vrhunske intelektualne sposobnosti, što znači da daroviti svoju genijalnost mogu razviti i u nepoželjnim smjeru. Stoga je naša zadaća da ih navrijeme prepoznamo i sačuvamo. Da ih na kraju obrazovnog procesa nemamo troje, nego bar pet na tisuću. To mora biti strategija svake ozbiljne države, jer oni daju nova otkrića, oni daju genijalna rješenja, oni su ljudi na kojima počiva razvoj i bogatstvo svake države.

kišobran ne živi u vodi

Sastavljanje pitanja kojima potičemo razmišljanje kod djece nije nimalo jednostavno, kaže Rajović. Mi imamo sreću da u timu imamo vrhunske književnike i pjesnike koji su majstori riječi, a i članovi su Mense, poput Uroša Petrovića koji piše zagonetne priče za djecu starije dobi i oni nam pomažu da ih sastavimo. NTC metoda upravo tome podučava odgojitelje i učitelje, a i za njih je to priličan izazov. Ako postavite pitanje što to sliči na gljivu, a uvijek je mokro, od djeteta ćete teško dobiti odgovor, a vidjet ćete da ni za odrasle to nije jednostavan zadatak. Obično kažu kišobran. Ali ne, jer kišobran je suh ako ne pada kiša. Ako je uvijek mokro, znači da živi u vodi. Dakle, stvar je u povezivanju. Ako razvijemo divergentno razmišljanje, mozak će preformulirati pitanje – što to sliči na gljivu i živi u vodi? Tada ćemo lako zaključiti da je riječ o meduzi. Kad dijete razmišljanjem i povezivanjem dođe do odgovora onda će ga i pamtiti.

sjeverni medvjed i pingvin

Umjesto da pitate gdje žive sjeverni medvjedi, a gdje pingvini, radije pitajte dijete zašto sjeverni medvjedi ne jedu pingvine. Ako tako dođe do odgovora sigurno će ga upamtiti, kao što mu pitanje zbog čega kralj Tomislav sa svojim prijateljima nije jahao preko polja krumpira kad je potjerao Mađare preko Drine može biti daleko zanimljivi poticaj da rasvijetli povijesne događaje, prostorne i vremenske odnose, nego da ga pitate za neku napamet naučenu godinu. Naravno da dijete neće iz prve nuditi odgovore, no smisao i jest u tome da ga ohrabrujemo da si postavlja pitanja i navodimo ga da razmišlja dok ne dođe do toga da krumpir nije bio zaštićena biljka niti omiljena hrana kralja Tomislava, već ga u Europi tada nije ni bilo, a medvjedi i pingvini se ne mogu sresti jer žive na različitim polovima. Na taj način usvojeno znanje se teško zaboravlja.

IZVOR: Novi list

 

Registracija i prijava